Isak Babelj: „Crvena konjica“ i „Odeske priče“

Specifičnu melodioznost rečenice Isaka Babelja, jedinstvenu posebnost njegove sintakse pamti, rado joj se vraća, i prepoznao bi je između tisuća drugih svatko tko je ikada čitao, potom i zavolio ovog židovsko ruskog pisca, rođenog u Odesi, 1894. godine, tragično pogubljenog od strane Staljinove politike godine 1941.

Teško je, gotovo pa nemoguće, sresti nekoga tko se je susreo sa, često zajedno prevođenim i objavljivanim Babeljevim zbirkama priča „Crvena konjica“ i „Odeske priče“, a da one na njega nisu ostavile dubljega, trajnijega traga. Ukoliko se čitalac usredotoči samo na zvuk i ritam kojega proizvode riječi od kojih su satkane njegove čuvene priče, to bi ga moglo asocirati na zvuk i atmosferu koje u čovjeku proizvode riječi molitve, kakvog sakralnog teksta. To, moguće, i nije slučajno – pisac Babelj veliki je pisac ruskoga jezika, svijesti i tradicije, gdje molitve, svećenici, crkve, ikone, ali i ratovi, patnje, strahotne ljudske sudbine igraju značajnu ulogu. Babelj je, sa druge strane, potomak jedne trgovačke židovske obitelji iz Odese, a njegovo djetinjstvo, sve do šesnaeste godine, obilježilo je, prema htijenjima i pogledima njegova oca, koji mu je želio obezbijediti temeljito obrazovanje, proučavanje Biblije i Talmuda, jer je, kako je to njegov otac tumačio, u tim svetim knjigama sadržano sve što je potrebno za dobro i mudro snalaženje u životu.

Što je toliko posebno i specifično u jeziku, rečenici ovoga pisca? Čini se da on uspijeva spajati dvije suprotnosti – krajnju ogoljelost i jednostavnost, srodnu kakvom izvjestiteljskom stilu, koji samo prenosi zatečene događaje, sa nevjerojatno bogatom, ponekad i rasipničkom baroknosti, gdje se jezične slike prelijevaju u silnoj, nabrekloj slikovitosti, punoj naturalističkih prizora koji ponekad graniče sa halucinantnim.

To se osobito odnosi na čuvene, i kod nas dosta čitane, interpretirane i prevođene novele iz zbirke „Crvena konjica“ (1924.-1926.), koje je ovaj pisac nevelikoga, ali iznimno vrijednoga opusa, pisao tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada je i sam bio sudionik Oktobarske revolucije, sudjelovavši u pohodu konjičke armije Budjonoga na Poljsku 1920. godine. Ove je novele, koje se uzimaju kao jedno od književno najboljih svjedočanstava o Oktobarskoj revoluciji, Babelj prvo objavljivao u novinama, i one su mu odmah donijele veliku pozornost čitateljstva, no i otpor režimske kritike, zbog desakralizacije rata i deheroizacije njegovih junaka. U načinu na koji su pisane specifično je da često otpočinju izvjestiteljskim nizom rečenica, koje iznose fakte – vremensko prostorne, uzročno događajne… Čitaocu se tako može pričiniti da se netko nemušt i nevješt upušta u literaran posao – no, tome dakako nije tako. To je tek jedna slika stvarnosti, ona koja želi ohladiti i prizemljiti ponekad suviše strašne i nezamislive ljudske događaje – osobito one koji se tiču zvjerskih pobuda koje u čovjeku podiže i raspiruje rat.

I potom – to podizanje i raspirivanje prerasta do nezamislivoga – do nepojmljivoga, od kojega se može spasiti samo uranjanjem u divlje, moćne slike, u kojima se boje prelijevaju i kaplju vrele, kao sa nekog, debelim i jarkim namazima boja oslikanog platna.

Slike Oktobarske revolucije opisane u pričama iz „Crvene konjice“ onaj tko čita uistinu ima pred očima – one uskrsavaju i stoje pred nama žive poput rasporenog ljudskoga mesa i ljepljive poput krvi koja je posvuda prosuta. Veličanstvena, nezaboravna poezija Babeljeva jezika – jezika velikog pjesnika – opisujući najobičnija, tisuću puta viđena polja heljde i maka, sposobna je uzdići ih do nebesa. Opisano njegovim jezikom, biti vojnikom u ratu izgleda kao biti u trajno deliričnom stanju, u kojemu fizička i psihička iznemoglost čovjeka prepuštaju još samo čistoj doživljajnosti slika koje se nižu pred očima. To su slike veličanstvene, udivljenja vrijedne prirode – one koja je oličenje i emanacija Boga – skrivene božanske duše, moći i ljubavi koja ju je u takvoj veličanstvenosti širokogrudno kreirala.

To su slike ranjenih, mrtvih, ili još uvijek živih ljudi – onih koji su tu veličanstvenost, ljubav i ljepotu oko sebe odnegirali, koji su otišli u suprotnom pravcu – u pravcu mržnje, nasilja i destrukcije, i sada pate, izloženi beskrajnoj boli, koja u njima otvara ono najsramnije i najljudskije.

Uz slike, u tom strašnom kolopletu ljudskoga zla i ljudskoga dna, u toj sveopćoj halucinaciji, živ i prisutan svjedok pamtiti će zvukove – naredbene glasove zapovjednika, glasove vojnika koji zapomažu, viču u snu ili psuju bogorodicu, rzanje konja, pucnjeve i zvuk metaka i topova…

Pljačka i palež, ubojstva i klanja, trudne žene koje zapomažu po zgarištima, glad, siromaštvo, vjera i izdajstva, zanesenost Lenjinom i revolucijom – surove slike ratovanja i življenja, odmaranja i sitnih radosti, čežnji i nadanja doživljenih i odsanjanih tijekom rata nižu se u Babeljevim pričama. No, čitalac te priče ne prima sa užasom i skanjujućim gađenjem, već s nekom očaranosti luđaka zgranutog ljepotom i istinom, koje se probijaju kroz te prizore, prožete uvijek na novo veličanstvenim slikama prirode – mjeseca na nebu, noći, svitanja, ptica, stabala i životinja…

Delirij je to u kojemu grijeh i neljudskost žive u žitkom srazu sa žudnjom za slobodom i pravednošću, delirij realan u prikazu ljudskoga svijeta, u kojemu se mnoge težnje i htijenja isprepliću, stvarajući jednu kaotičnu, ponekad histeričnu i očajnu sliku, nad kojom ipak lebde nada i tajna, žudnja za nebeskim redom, koji će se u željenoj konačnici jednom uspostaviti.

I njegov pripovjedač – svjedok i učesnik ratnih pohoda, autorov alter –ego, ne osjeća se u tom kolopletu zbivanja kao netko tko je lišen vlastitih slabosti, kušnji, izazova, pred koje osobito izvanredne situacije poput rata stavljaju čovjeka. A sveopći osjećaj bijesa, ljutnje i krivnje zbog nemoći da se izađe na kraj sa strahotama čiji su i sami sudionici, širi se među junacima priča iz „Crvene konjice“.

Neki od interpretatora Babeljeva djela razlog njegove čitanosti i omiljenosti kod publike, koja je već za njegova života bila velika, i čije je plodove pisac na jedan način zasluženo i uživao, nalaze u činjenici da je on bio savršen tumač ljudi sa maštom, ali koji nisu imali dovoljno sposobnosti ili hrabrosti izraziti se… Čitatelji tako u Babeljevim tekstovima nalaze vlastite najskrivenije misli i najsloženije osjećaje. Prema riječima samoga Babelja, on je želio naslikati „pritajene ruševine ljudskih sudbina“, njihove naivne radosti, čedne zanose, sjetu njihovih neostvarenih želja, jedino istinite patnje i tragične greške…

Ovakva se zapažanja mogu odnositi i na, također vrlo omiljene i visoko cijenjene „Odeske priče“ (1928.), kojima Babelj na jednako izvanredan način dočarava židovski život Odese iz vremena vlastita odrastanja, i vremena o kojima je slušao od oca i starijih. Odesa je često opisivana kao grad smjelih mislilaca, grad koji je sklon usvajati novo, osobito sa područja umjetnosti i znanosti. U Odesi su živjeli i stvarali Puškin i Mickijevič, jedan dio Gogoljeva života veže se uz ovaj grad. Tu su još živjeli i radili kemičar Mendeljejev, Iljf i Petrov, neko vrijeme i Dostojevski, Čehov i Bjelinski.

Zbirka „Odeske priče“ često se objavljuje, pa time i interpretira, zajedno sa zbirkom „Crvena konjica“ – jedan od razloga u spajanju tih dvaju novelističkih ciklusa možemo vidjeti i u činjenici svojevrsnog tematskog, pa time i doživljajnog kontrapunkta koji se time ostvaruje. S obzirom na težinu i surovost „materijala“ kojega priče ratne tematike „Crvene konjice“ iznose na površinu, prividna tematska „lakoća“, pa time i vrst čitalačkog odmorišta, pronalaze se u „Odeskim pričama“. Ove priče svakako ne obrađuju tako egzaktno jezovite događaje poput rata, no i u njima osjećamo autorovu odlučnost da piše lišen svakog stida i licemjerja, kako bi što vjernije i istinitije stvorio slike ljudskoga, osobito židovskoga svijeta svoga rodnoga grada.

Priče iz ove zbirke često su dulje, raspisanije, pripovjedno „mekše“ od priča u „Crvenoj konjici“, u njima nema početne stegnutosti i napetosti izvjestiteljstva, kao što nema onako razlivajućeg baroknog jezika. Tema pripovjedaka u „Odeskim pričama“ zaokružila je njihov stil, i ovdje je čitalac pripušten prirodnijim melodijama jezika, koji je opušteniji i ujednačeniji zato jer se ne bavi tako traumatskim, rubnim zbivanjem kao što je rat. Radi se o pričama u kojima autor opisuje vlastito odrastanje i sazrijevanje, pojedine upečatljivije trenutke. To su često dirljive priče, u kojima opisuje prve velike dječačke žudnje, strasti, nesigurnosti i strahove, prve očaranosti i poniženja.

Babelj je sposoban ganuti čitatelja, no to ganuće nije plošne i lake prirode, njega proizvode prizori koji, nakon što se sa njima susretne, kao da ulaze dublje u čovjeka i ostaju dalje živjeti u njemu, nekim vlastitim, odvojenim životom. Dok se u pričama o Benji Kirku mogu nazrijeti tragovi osobne autorove ambicije da što slikovitije prenese legende i zgode tog židovskog „bandita“ iz Odese, priče kojima opisuje vlastita iskustva u potpunosti su lišene takve namjere, i to im daje na većoj prirodnosti i uvjerljivosti.

Kao što priče iz „Crvene konjice“ u sebi sadrže faktografske, pa i putopisne elemente, tako kroz „Odeske priče“ čitatelj ima priliku upoznati segmente židovske tradicije, običaja, kulture, ali i slike određenih povijesnih događaja, kao što je masovni egzodus židova iz Rusije cara Nikolaja, godine 1905.. Sam Babelj je kao dječak svjedočio tim događajima, koje je maestralno opisao u pripovijetci „Povijest moga golubinjaka“. Vlastiti odlazak na front u Sankt Petersburg opisao je, u također vrlo dojmljivoj priči „Put“. Sve su priče i u ovoj zbirci iznimno visoke spisateljske razine, i one, zajedno sa „Crvenom konjicom“, Babelja svrstavaju u svjetski vrh kratke pripovjedne proze.

Sam Babelj na vlastitom majstorstvu, kojega je izučio nimalo lakim životnim putovima, zahvaljuje velikom ruskom piscu Maksimu Gorkom, a prema opisu Gorkoga kojega daje u pripovijetci „Početak“, također objavljenoj u „Odeskim pričama“, i velikom čovjeku. Ovo je također jedna pripovijetka koja se pamti – visoko držanje Gorkoga, njegova namjera da pomogne onima koji su se osjetili pozvani predati spisateljskoj sudbini, i da u toj „pomoći“ bude pošten, i neumoljiv, ostaju trajno upisani u memorije čitalaca, kao gesta i držanje koje pobuđuju poštovanje.

Godine 1916., nakon što je sa svojim rukopisima bio otjeran iz svih redakcija i uredništava u Sankt Petersburgu, Babelj je dospio do maksima Gorkoga. U kratkoj, vlastoručno pisanoj autobiografiji, Babelj o tom susretu kaže:

Sve dugujem ovome susretu. Sve dosada izgovaram ime Alekseja Maksimoviča s ljubavlju i poštovanjem. On mi je prvi štampao pripovjesti u novembarskoj knjizi „Ljetopisa“ za 1916. godinu, on me je naučio neobično važne stvari i zatim, kad je postalo jasno da su dva tri moja podnošljiva mladenačka pokušaja bili samo slučajan uspjeh, i da ništa od moje književnosti nema, A. M. poslao me je među ljude. Za to sam vrijeme bio vojnik na rumunjskoj fronti, zatim sam služio u Čeki, u Narkomprosu, u ekspedicijama za snabdijevanje 1917-1924., u Sjevernoj armiji protiv Judeniča, u prvoj konjičkoj armiji, u Odeskom gubkomu, bio sam reporter u petrogradu i Tiflisu, bio sam ekspeditor 7. tiskare u Odesi i drugo, i tek sam se godine 1923. naučio izražavati svoje misli jasno i bez suvišnog razvlačenja. Početkom svog književnog rada smatram prema tome početak godine 1924., kada su se u četvrtoj knjizi časopisa „Lef“ pojavile moje pripovijesti: „Sol“, „Pismo“, „Smrt Dolguševa“, „Kralj“ i druge.

Ovim navodom završava autobiografija pisana rukom Isaca Emanuloviča Babelja. Njoj bi svakako trebalo dodati još puno drugih činjenica – između ostalih i to da je, uz dvije knjige priča, Babelj za života objavio i dvije drame – „Zalaz sunca“ (1928.) i „Marija“ (1935.). Tridesetih godina prošloga stoljeća, u strašnoj klimi ideološkoga terora socrealizma i staljinističkih progona, Babelj je zašutio, a svoju šutnju obrazlagao je na Kongresu sovjetskih pisaca 1934. maksimom: „Banalna riječ je kontrarevolucionarna.“ Bio je izaslanik na Kongresu za obranu kulture u Parizu, godine 1936. Uhapšen je 1939., i optužen za špijunažu. Pri svome uhićenju, Babelj je rekao: „Nisu mi dali vremena da dovršim što sam počeo.“ Po Staljinovoj naredbi strijeljan je u moskovskom zatvoru Butirka 27. siječnja 1940. Vlasti su Babeljevoj udovici saopćile da je umro u nekom sibirskom logoru 1941.

Mnogi se proučavatelji književnosti slažu u tome da je Isac Babelj „posebno poglavlje u povijesti ruske književnosti“. Sam Babelj zapisao je jednu lijepu misao o tome kako su za njega knjige – „divni grob čovječjeg srca“. Čitajući danas, ponovno, Babeljeve knjige, nije moguće ne zamijetiti da je Babelj, uz što je bio maestralan pisac, bio čovjek velikoga srca. To veliko srce živi i pulsira i danas njegovim tekstovima.

autor teksta: Tatjana Gromača Vadanjel